Sažetak: Kada je u pitanju pravo na obaviještenost, situacije uskrate predstavljaju njegovu protutežu koja također oblikuje sadržaj ovog prava, no s jednom bitnom razlikom - potrebom da ih se restriktivno tumači. Procjena leži na samoj upravi društva na temelju diskrecijske ocjene. To otvara prostor za različito postupanje u činjenično potencijalno istovrsnim situacijama što postaje izvor pravne nesigurnosti. Stoga će se uvidom u pravnu doktrinu te sudsku praksu istražiti (praktično) ostvarenje prava na obaviještenost tumačenjem pravnih standarda koji dovode do njegove uskrate. Razlozi ograničenja ovog prava leže u potrebi zaštite interesa društva te se mogu grupirati. U prvoj su kategoriji oni koje zakon taksativno propisuje, dok su u drugoj ograničenja prava na obaviještenost koja izviru iz zakonskog ovlaštenja da se u statutu društva ili u poslovniku o radu glavne skupštine ovlasti predsjednika glavne skupštine da vremenski primjereno ograniči ostvarivanje prava dioničara na obaviještenost i na raspravljanje. Ovaj rad smjera odrediti kako pravo na obaviještenost, odnosno pravo dioničara na postavljanje pitanja upravi društva ograničava Direktiva o pravima dioničara, a kako su to uredili nacionalni zakonodavci država članica EU-a. Pritom će fokus biti na hrvatskom, njemačkom te slovenskom nacionalnom uređenju instituta uskrate prava dioničara na obaviještenost, dok će se na temelju istraživanja proširenog usporednopravnog uzorka upozoriti na nacionalnopravne razlike u odnosu na navedena prava, što će omogućiti pronalaženje najboljih komparativno utemeljenih de lege ferenda pravnih rješenja u hrvatskom pravu.
Ključne riječi: pravo na obaviještenost, uskrata prava, dioničko društvo, Direktiva o pravima dioničara
Naročite članek
Elektronski naslov
Sporočilo
S posredovanjem mojih osebnih podatkov soglašam, da se le-ti uporabijo za namen obravnave tega naročila.
